Blog

I kaže on – Molim vas, pošaljite mi ponudu, ali neka ne bude previše


Iako se već posljednjih 15ak godina zajebavam po internetu s klijentima i partnerima još uvijek nisam uspio pronaći čarobnu rečenicu koja će potencijalnom klijentu objasniti da ono što ja njemu prodajem, a to je web stranica, nije nešto što radim usput na WC-u te je to nešto od čega živim, plaćam doprinose i hranim državu.

Nije me sram priznati da ponekom frendu, poznaniku kojeg procijenim da je ok i da želi krenut u posao, a teško mu je izdvojiti inicijalni kapital, napravim web i po cijeni na nivou 100 eura pa da se ima za špeceraj, ali nekako pokušavam u globalu ne previše srozati cijenu svoje usluge.
Moj prvi i za sada jedini odabir je WordPress. Nekako sam se u njemu pronašao i teško mi je nakon dugog niza godina mijenjati tu naviku. Na kraju krajeva WP isporuči ono što klijent traži. Tu nema dvojbe.

No, problem nastaje kad poluinformirani klijent načuje da čak i on sam može “napraviti veb sajt” za 5 minuta. Načuo je tamo od nekog kad je kupovao hosting da ima program za instalaciju WordPressa koji napravi sve. I onda samo malo prošvrlja po predlošcima i sajt je gotov. Obično ti klijenti koji sami kupuju hosting i žele zadržati potpunu administraciju nad recimo cPanelom uvijek stvaraju probleme i uvijek dolaze s nepovjerenjem i idejom da ih želimo prevariti i pokupiti novce.

I tko sam sad ja da ga vrijeđam s cijenom od 5 000 ili nedaj bože 7 000 kuna za tu stranicu u WordPressu. Bio sam toliki kreten da sam čak spuštao i te cijene, a što me i dovelo do skromnog načina življenja jer ionako dampanje cijena nije rezultiralo s više posla.

Ono do čega je dovelo je da se osjećam skoro kao prostitutka i pri kraju sam sa živcima. Iznevjerio sam samog sebe jer sam svoju rad, svoje znanje upravo pojeftinio.

Jedna usporedba. Kad vozim auto na redoviti servis (ulje, filter, kočnice, …) majstor uredno naplati potrošeni materijal i potrošeno vrijeme po cijeni od 100 kuna jedan sat. Nikada nisam sumnjao u njegovu računicu, dobio sam račun, sve mi je objasnio gdje je što potrošeno, pokazao mi stare zamijenjene dijelove i ja bi njemu fino platio, pričekali bi još 15 minuta na fiskalizaciju računa i to je to.

Kad pak ja klijentu s kojim nikako da dođem na kraj i dovedem se do situacije da mu kažem – Nema problema, može se i to, cijena je 80 kuna jedan sat – onda nastaju problemi. Njemu je moja cijena od 80 kuna odjednom prevelika. Naime, njegova žena radi na poreznoj i satnica joj je, ne znam, 27 kuna. S druge strana nikad se tim tonom nije usudio suprotstaviti svom automehaničaru. Njegova cijena mu je ok jer on ipak radi, prljav je i auto mu je neophodan.
Uz svo dužno poštovanje automehaničarima, ne vidim neki razlog zašto bi njihova satnica od 100 kuna bila prihvaćena, a moja kao u zadnjeg web bedaka od 80 kuna bila sporna.

Jednu nezahvalnu situaciju pak sam imao kad sam sjedio sa dva direktora na sastanku. Ja ipak nisam direktori jer sam službeno samo “vlasnik” obrta, a oni su iskusni direktori barem duplo stariji od mene, jedan je čak na Forbessovoj listi najbogatijih Hrvata.

Pregovarali smo o izradi nazovimo to kreative, odnosno bannera za jedan portal. Hvala bogu nekoliko godina sam proveo na Monitor.hr tako da mi je pojam “banner”, neki ih zovu i kreativa jer zvuči više fensi, ostao u malom prstu. I sad njih dvoje krene raspravljati o tom specifičnom banneru. Tu je bilo svega, od mini jumbo oglasa, kompletnog cjenika proizvoda, pa sve do samo naziva u njemu, jer ljudi kao “znaju tko smo mi i nije potrebno objašnjavati”. Kog će ti vraga onda banner na portalu?

Osjećao sam se manji od makovog zrna jer njih dvoje je bilo toliko bezobrazno da su jednostavno odbili i ignorirali svaku moju konstruktivnu kritiku pa i onu da se moramo držati barem osnovnih dimenzija propisanih  IAB standardom. Odustao sam, odlučio sam cijenu izrade bannera u flashu dignut za 25% jer izlazi van standardnih dimenzija i odreći se ikakve odgovornosti za daljnje plasiranje te kreative. S druge strane nisam morao ‘odustati’ mogao sam se zahvaliti gospodi na izvrsnoj lekciji i otići na neko pametnije mjesto ili jednostavno na uštrb svog vremena i smirenih živaca ući s njima u debatu i kao neki klinac im objasniti – gospodo, vrijeme vas je pregazilo, internet nije stvar budućnosti, to je sadašnjost, to je već i bliža prošlost. Na kraju krajeva zašto to rješavam s njima? Gdje je kreativni odjel? Marketing? Propaganda? Kaj god…

Trenutno sam u fazi čekanja poziva jednog potencijalnog bivšeg klijenta da se javi oko produženja domene. Naime, ističe mu ista kroz dva tjedna.
Njegova priča je slijedeća.

Prošle sam godine dobio upit, a na preporuku prijatelja, od jednog obrta u građevini za izradu web stranice. Naimse nisu zadovoljni dosadašnjim stranicama, treba im nova stranica, treba im produžiti domenu te voditi određenu brigu o tome.

Ok, javili se ljudi, bila preporuka, znamo se preko mog frenda i odradio ja njima web. da se razumijemo radilo se o WP + modifikacija predloška i prebacivanje sadržaja, ali trebalo je odraditi i galeriju fotografija. Cijena je donja granica pristojnosti. Nakon cca dva tjedna isporučio im stranicu, oni zadovoljni rekoše ok, pošaljite nam fakturu da platimo. I ja poslao fakturu. A oni nestali. Ni mail, ni telefon ne javljaju se. Pomislio, eh jebiga nisam te sreće, još jedan klijent kojeg je pomela kriza u međuvremenu.

No pomalo neugodno sam ostao iznenađen kada sam prije tjedan dana dobio mail od Carneta da njihova domena uskoro ističe i da je treba produžiti. Pogledao sam site kad tamo nešto sasvim novo, nešto odrađeno po modelu one pagera iz 1995. godine. Nešto rađeno u Wordu. Nešto još gore nego su imali čak prije mene.

Promijenjeni je FTP password i svaki pristup stranici, ali su zaboravili da još uvijek upravljam DNS zapisima na njihovoj domeni.

Čekam poziv…

Uglavnom da se rezimiram, iako je 2014, iako je kriza, iako smo svi pametniji i svi već imamo internet, iz osobnog iskustva mogu reči da postoji svojevrsna stupidnost i ignorantnost prema ovoj struci. Ne govorim generalno i ne govorim o ljudima koji imaju otvorene poglede i vidike, koji su voljni ulagati u budućnost i one koji shvaćaju da ima već pomalo ‘zastarjeli novitet’ web stranica doista treba u životu, već govorim o onih 80% živućih ‘privatnika’ koji jednostavno žive u tamo nekim prošlim vremenima i vođeni su idejom – ne možeš mi toliko naplatiti nešto što nije opipljivo. Nažalost toga još uvijek ima u velikom broju.

Oznake:, , , ,

2 komentara

  1. webindex
    19. ožujka 2014. Odgovori

    Sličan primjer sam imao dok sam se bavio grafičkim pripremama i tiskom u Slavonskom Brodu. Prihvaćao sam sve i svašta, ljudi su mi plaćali čak tako da mi je jedan poslao kamion šljunka, jedan je platio utovljenim pilićima. Sve me to dovelo do bankrota. Više nisam mogao financirati materijal pa i moje utrošeno vrijeme, jer mi je supruga rekla da je bolje bilo da sam igrao na kompjutoru neke igrice, jer bi bio smiren i lišen nervoze ionako od love nema ništa. Tako odlučih tražiti novac i samo novac i to stvarno punu cijenu i plaćanje "solarno".
    Uputim se na razgovor u jednu dobrostojeću firmu čiji gazda obilato financira jedan nogometni klub gdje se troše silne svote novca. Dok sam hodao prema uredu dotičnog gospodina, sam sebi sam ponavljao "molitvu" koja je glasila "novac i samo novac i to odmah". Utvrili smo narudžbu, popisali želje gospodina i njegove bliske savjetnice i na kraju obavještavam ih da ima promjene u način plaćanja. Vidio sam milijone upitnika iznad "pametnih" glava još pametnijih posovnih ljudi. Rekoh 50% odmah i 50% prilikom preuzimanja robe i usluge. Čovjek se nasmijao i rekao jel ti to mene zajebavaš. Odmah sam "pukao" na to i rekao žao mi je nema ništa od posla. Tako sam odbio 80% klijenata a od onih 20% sam zaradio tri puta više nego prošle godine. Međutim tih 20% slijedeće godine se istopilo na 0% jer je na tržistu bilo naivaca koji su radili kao i ja prije moje fatalne odluke. Zato sam sve poslao u vražiju mater i otisnuo se izvan RH. Eto me već sedmu godinu "vani" radim bez stresova i panike.

  2. Tomislav
    19. ožujka 2014. Odgovori

    Taj dio sam skroz smetnuo s uma iznoseći svoja iskustva. Ako je posao već i dogovoren i ako se i našao s klijentom u nekoj zlatnoj srediti uvijek se zapne oko avansa.
    Mislim da je tu vrlo lako prepoznati ozbiljnog klijenta. Naime, čovjek koji naručuje, a ustručava se platiti dio avansa velika je šansa da bude problem i na kraju s naplatom.
    Imao sam situacija di sam srozao cijenu ispod svih granica pristojnosti i onda kad sam rekao – ok, može ta cijena, ali avans i keš na ruke – e tu je nastao problem, ne toliko zbog keš na ruke modela, već zbog avansa. Takve je najbolje odbiti na samom početku.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *